Home >> O psima >> Tornjak >> O pasmini

Tornjak se po svojim osobinama nije ništa promiijenio od 1067, godine do ovih dana. Kako su u sva tri opisa psi iste pasmine, te se je pas planinac uzgajao u Hrvatskoj već u XI stoljeću i ranije.
Od novih istraživača koji su se bavili sa tornjakom, odnosno psom planincem spomenut ću veterinara Kvasničku iz Sarajeva, koji je izmedu 1920 i 1925. g. načinio veći broj fotografija toga psa. Ja sam se prvi puta susreo sa tornjakom 1935. godine na Vlašić Planini kod Travnika.

Psi koje je fotografirao veterinar Kvasnička od 1920. - 1925. godine i psi koje sam ja susreo i vidio na Vlašić Planini 1935, godine bili su isti kao i tornjaci koje i danas susrećemo, a jednaki su psima planincima koji su opisani u zapisima Bosansko-katoličke crkve 1067. godine i u manuskriptu Đakovačkog biskupa Petra 1374. godine, te psima koje je opisao đakovački kanonik Petar Lukić 1754. godine. Iz prednjega možemo zaključiti da se pas tornjak ili bolje rečeno "pas planinac" uzgaja u Hrvalskoj od pamtivijeka i da je on naša izvorna pasmina pasa.
Na uzgoj psa planinca do sada nismo imali naročit utjecaj i on je do dana današnjega uglavnom ostao onakav kakav je bio prije IX sloljeća. Konstrukcijski je vrlo čvrst i tako reći netaknut, bez znakova degeneracije, a to je odlika i ostalih naših domaćih pasmina pasa.

Medutim, taj naš planinac do sada nije znanstveno, temeljito obrađen i istražen. Nedovoljno su nam poznata njegova morfološka i proizvodna svojstva kao i njegovi tipovi, ukoliko ih ima unutar samo pasmine. Bez rezultata takvih istraživanja teško bi bilo i pomislili na ozbiljniju selekciju i poboljšanje nekih njegovih svojstava, napose eksterijera, plodnosti, poželjnih psihičkih osobina, te boje i dimenzija dlake.

Na temelju takvih podataka potrebno je sastaviti njegov standard te poduzeti sve što je potrebno za njegovo međunarodno priznanje kao naše domaće pasmine. Neće biti na odmet pozabaviti se i njegovim imenom. Možda mu ime "Tornjak" nije najbolje izabrano jer on ne živi samo u toru i oko tora, nego i u planini. Možda bi bilo bolje da mu ostiavimo njegovo iskonsko ime "pas planinac", koje su mu dali naši preci prije devet stoljeća.

Tornjaci su jedan od pedesetak postojećih, po obliku međusobno jasno odvojenih pasmina pastirskih pasa. Izvorno su psi te skupine bili rasprostranjeni po cijelome planinskom području euroazijskog kopna, ali i u onim nizinskim predjelima u kojima je postojalo jako nomadsko stočarenje.

Prva funkcija svih tih pasmina jest čuvanje stada, najčešće ovaca, no njihova se namjena vremenom širi sve do današnje, gotovo u pravilu jedino lukrativne funkcije.
Prema važećim načelima klasifikacije u FCI-u tornjaci su tipični predstavnici prve grupe pasmina.
Nekadašnja populacija tomjaka bila je klasičan primjer autohtone pasmine, zastupljene serijama lokalnih tipova na širokom području.
Ta je populacija ponikla spontano iz genetske osnove, prispjele u Dinaride seobama, ratovima i trgovačkim putevima, te iz osnova koje su se tu već ranije ovdje nalazile. Taj se spoj vjekovima prilagođavao prirodnoj okolini, svojoj funkciji, potrebama, vjerovanjima, običajima i estetskim kriterijima pučanstva.

Ukoliko je vjerovati izvorima koji se među kinolozima često spominju, slični psi postoje u Dinaridima i jugoistočnije već u vrijeme staroga Rima. Kasnije prispjeli narodi, prihvaćaju ih zajedno sa stadima stoke, ili kao Rimljani koriste za stražarenje, borbu i ratovanje,
Za prilike u naše vrijeme nisu presudna tako daleka razdoblja. Kasnije su povijesne promjene bile osobito burne i pune utjecaja.
Za suvremeni uzgoj osobito je značajno da je do početka dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća spontano ponikla - autohtona populacija gotovo posve zamrla. Nastojanja da se oblik spasi i pretvori u suvremeno uzgajanu pasminu dala su sasvim konkretne rezultate pa ciljano i nadzirano odgajana populacija postaje sve brojnija, uravnoteženija i konsolidiranija.
Proces zamiranja autohtonih oblika tornjaka išao je postupno. Pratio je zamiranje ekstenzivnog ovčarenja. Započeo je u zapadnijim hrvatskim kopnenim krajevima i odmicao od sjeverozapada prema jugoistoku, sve do posljednjih pribježišta na visokoplaninskim visoravnima središnjeg prostora Dinarida. Tornjaci su se gasili kao i ekstenzivno stočarenje - od predjela izloženijih vanjskim kulturnim i gospodarskim utjecajima prema zabitnijim krajevima.

Taj je, nekada široko poznat oblik pasa do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća opstao samo u posljednjim pribježištima: u onim bosansko-hercegovačkim, i tek tu i tamo u hrvatskim planinama u kojima se ovčarenje sve do tada održalo u tradicijskom obliku.
Kako se radi o pasmini vrlo dobrih radnih i privlačnih estetskih svojstava, tornjaci su još početkom sedamdesetih godina probudili toliki interes nekih ljubitelja pasa da poneki, tada mladi, počinju sustavno obilaziti posljednja pribježišta autohtonog oblika tornjaka, tragati po literaturi te prikupljati podatke. Početkom osamdesetih ti isti pribavljaju i prve pse od kojih je započeta sustavna suvremena gojidba.
Ostvarivanje zamisli u Hrvatskoj formalno je započelo u ljeto 1982. godine u Zagrebu, osnivanjem "Komisije za uzgoj tornjaka" tadašnjeg KSH.

Kasnija zbivanja unutar KS-a, pa ni tadašnjeg KSH-a, nisu pogodovala napretku. Unatoč tome rad na uspostavi kontrolirane, suvremene gojidbe i valjano strukturirane početne čistokrvne populacije polako ali trajno napreduje. Pasmina je do kraja devedesetih među ljubiteljima pasa u Hrvatskoj stekla punu afirmaciju.