pasoddy.com

Home >> O psima >> Dingo >>O pasmini

Majmunski pinč
 

 paw Dingo je pasmina koja nikada nije pripitomljena. To je djelomice zbog njegove izoliranosti u udaljenim područjima, ali i zbog neuplitanja čovjeka.

Dingo se uglavnom viđa sam, iako većina pripada čoporima koji sastaju svakih par dana zbog druženja ili parenja. Obilježavanje mirisom, zavijanje i neprijateljstvo protiv rivalskih čopora se češće javljaju tokom tog perioda. Jedinke dinga se udružuju u čopore koji mogu brojati od 3 do 12 jedinki. U čoporima je izražena i muška i ženska dominantnost. Uspješan uzgoj mladunaca je obično ograničen na dominantan par, jer će podređeni članovi pomoći u uzgoju štenadi.
Veličina teritorija na kojoj živi čopor nema mnogo veze sa veličinom čopora, nego je povezana sa terenom na kome čopor živi i zavisi od količine plijena. Čopori u jugozapadnoj Australiji imaju najveći opseg rasprostranjenosti[6]. Dingo ponekad može da napusti svoje prvobitno stanište (postoji zabilježen primjer putovanja od 250 kilometara.
Dingo ne laje koliko i domaći pas, mada njegov lavež može biti vrlo glasan. Dingo češće zavija. Oni zavijaju da bi dozvali ostale članove čopora i da bi otjerali uljeze

Dingo

 

Opis:
Sličan srednje velikim psima, Dingo je lako prepoznatljiva životinja. Snažna glava i vrat, istaknute, uspravne uši. Bogato odlakan rep je dugačak nekih 30 centimetara.
Kratko, gusto i mekano krzno mu je jednobojno crvenkasto ili boje pijeska. Bjelkasta boja mu prekriva njušku, trbuh i noge. Postoje i čisto bijele varijante, ali su relativno rijetke.
Čeljusti su im snažne, a imaju 42 zuba. Očnjaci su im primjetno veći nego u domaćih pasa.
Australijske jedinke su u pravilu veće od Azijskih.

Stanište:
Dingo se prilagodio svim staništima. U Australiji prebiva u pustinjama, polupustinjama i proplancima. Također ga se može naći i u planinama i šumama. U Aziji se zadržava uglavnom uz naseljena mjesta.
Dinga se može pripitomiti, tako da ga možemo naći i kao domaću životinju. To je čest slučaj u Aziji. Za razliku od Azije, u Australiji je zabranjeno držati Dinga kao kućnog ljubimca. Aboridžini ih i danas znaju hvatati u divljini i uspješno pripitomljavati. Potomci tako uhvaćenih pasa postaju pravi kućni ljubimci

Razmnožavanje
Poput vukova, ali za razliku od domaćih pasa, dingo se razmnožava jednom godišnje. Mužjak dinga je plodan tijekom cijele godine, dok su ženke plodne samo za vrijeme svog godišnjeg estrus ciklusa. Ženke postaju spolno zrele u dobi od dvije godine, a muškarci u dobi od 1 do 3 godine. Dominantne ženke u čoporu obično će ući u estrus ciklus prije podređenih. Jedinke koje žive u zarobljeništvu obično imaju pro-estrus i estrus ciklus u trajanju 10-12 dana, dok za divlje jedinke ciklus može trajati do 2 mjeseca. Period trudnoće traje od 61 do 69 dana, nakon čega ženka obično ošteni 5 štenadi. Obično se ošteni veći broj ženki nego mužjaka. Ženke se obično oštene između svibnja i srpnja, iako jedinke koje žive u tropskim staništima mogu da se oštene u bilo koje doba godine. Hibridne vrste mogu imati estrus ciklus dva puta godišnje, i imaju trudnoće koje traju od 58-65 dana, ali nije sigurno da će uspješno podići mladunce dva puta. Štenci se obično oštene u pećini, isušenom koritu potoka ili zauzimaju jame zečeva i vombata. Štenci se osamostaljuju nakon 3-6 mjeseci, mada oni koji žive u čoporima ponekad ostaju sa svojim čoporom do uzrasta od 12 mjeseci. Za razliku od vučjih čopora, u kojima dominantna životinja sprječava podređene da se pare, alfa dingo sprečava razmnožavanje podređenih jedinki ubijajući im mladunće.


Prehrambene navike
Zabilježeno je preko 170 različitih životinjskih vrsta u Australiji koje su uključene u ishranu dinga, od insekta do vodenog bivola. Specijalizacija za određenu vrstu plijena varira u ovisnosti od područja. U australskim sjevernim močvarnim staništima, najčešći plijen su guske, štakori i valabi (vrste kklokana), dok su u sušnom centralnom dijelu Australije najčešći plijen evropski kunić, dugokosi štakor, kućni miš, gušter i crveniklokan. U sjeverozapadnim staništima najčešći plijen su valaro i crveni klokan, dok su najčešći plijen u istočnom i jugoistočnom planinskom dijelu Australije valabi, oposum i vombat. U Aziji, dingo živi u blizini ljudi, i često se hrane rižom, voćem i ljudskim otpadom. Primijećene su jedinke koje love kukce, štakore i guštere u ruralnim područjima Tajlanda i Sulavesija. Dingo obično lovi sam, kada napada sitan plijen kao što su zečevi, dok krupan plijen kao što su klokani ili divlje svinje lovi u grupama. Dingo u Australiji ponekad lovi stoku za vrijeme sezonskih nestašica drugog plijena[6].
U Australiji, dingo se bori za istu hranu kao i uvezene vrste divlja mačka i crvena lisica, ali ih i lovi (kao i divlje svinje). Studija je zaključila da bi ponovo uvođenje dinga pomoglo u kontroli populacija ovih štetočina, smanjujući pritisak na lokalni biodiverzitet. Autor ove studije zabilježio je da klokan Aepyprymnus rufescens može da napreduje i kada je dingo prisutan. Stopa opadanja broja kopnenih sisara, u području gdje je dingo prisutan za kontrolu populacije lisica i divljih mačaka, smanjuje se sa 50% ili više, na samo 10% ili manje. 0% ili više, na samo 10% ili manje.


Status zaštite
Kao rezultat križanja sa psima koje su doveli evropski doseljenici, genetički potencijal čistokrvnih jedinki dinga je u opadanju. Do ranih 1990-ih, oko trećina svih divljih dinga u jugoistočnom dijelu Australije su bili mješanci dinga i domaćeg psa. Iako je proces križanja manje odmakao u izoliranim područjima, izumiranje dinga u divljini se smatra neizbježnim. Iako su zaštićeni unutar Saveznih nacionalnih parkova, oblasti svjetske baštine, aboridžinskim rezervatima, i Australijske prestoničke teritorije, oni se istovremeno klasificiraju kao štetočine u nekim drugim područjima. Zbog nedostatka zaštite u cijeloj Australiji dingo se može loviti i trovati u mnogim područjima, što, uz križanje sa domaćim psima, može prouzročiti da takson pređe iz IUCN-ove kategorije niži rizik/posljednja briga u ranjive taksone.

ranjivost

Izvor: wikipedija