SIBERIAN HUSKY
kontakt
Knjiga gostiju
info

>> Oddy >> O psima >> Siberian Husky >> Povijest

 

 

Povijest sibirskog haskija počinje kroz vučne pse koji su dovedeni na Aljasku iz istočnog Sibira 1909 godine. Za sjeverne narode vučni pas bio je važan za vuču saonica kojima se vršio lov i prijevoz. Iz tih pasa razvili su se današnji polarni psi. Prvi spomen sibirskog haskija veže se uz pleme Chukchi (Sibirski Apachi). U plemenu vodila se velika briga kod uzgoja jer su htjeli uzgojiti pse koji će zadovoljiti njhove potrebe a to su; da u što kraćem vremenu pređu što veću razdaljinu, da imaju dobar smisao za orijentaciju, da izdrže velike hladnoće i nedostatak hrane, tj. uvjete polarne klime. Radili su selekciju štenadi odmah nakon par mjeseci njihova života, gdje su slabije pse ubijali dok najbolje pse ostavljali su za vuču i parenje. Tokom odrastanja pasa pleme je vršilo daljnju selekciju promatrajući pse kod njihove radne aktivnosti prilikom vuče saonica. Takvim postupkom dobili su pse sa današnjim karakteristikama sibirskog haskija, snažnog, brzog, izdržljivog, sa dobrom orijentacijom, koji može podnjeti razne teške uvjete života.

Ubrzo su ljudi shvatili da su sibirski haskiji između svi vučnih pasa sa svojim karakteristikama najidealniji za vuču saonica pa su ih prestali ismijavati kao male i slabe pse.
Baš takav malen i izdržljiv pas bio je najidealniji za vuču saonica što neki uzgajivači pasa nisu prihvačali pa su nastala takmičenja u utrkama saonica koje su bile vučene različitim psima. Tako se prva utrka održala između dva lovca kada su htjeli jedan drugome dokazati da posjeduju brže pse. Prva registrirana utrka održala se između dva grada na sjeveru Aljske, (Noma i Kendla) 1908 godine a staza je bila duga 408 kilometara i pređena je za 119 sati.

Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doći do toga mjesta. Tako je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala mogućnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psećom zapregom prijeđe 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemoguću misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljače 1925. sa svojim timom pasa. O tom podhvatu se čulo diljem svijeta i odmah su se prijavili i ostali ljudi koji su sa svojim zapregama htjeli se uključiti u tu akciju. U jednom od timova jedan je pas svojim podhvatima postao prepoznatljiv u cijelom svijetu. Njegovo ime je Balto i on je prešao razdaljinu do grada Noma vođen svojim vlasnikom Gunnar Kassonam. Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom, instinktom i smislom za orijentaciju mnoga puta je spasio život svom vlasniku. Nije samo spasio život svom vlasniku nego je i došao do mjesta i tako spasio stanovnike od totalne katastrofe. U njegovu čast je u Central parku u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom događaju, a od 1973. svake se godine održava utrka u tu čast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas građana Noma.

Zbog izrazitih ujednačenih karkteristika sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je objavljen 1932. godine.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća sibirski haskiji su došli i do Evrope gdje su se od tog doba počeli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu su se našli ljubitelji utrka pa se i po Evropi počela održavati takmičenja u vuči saonica.

Sibirski haski se u prošlosti koristio prvenstveno kao vučni pas ali radi svoje ljepote, dobre i vesele naravi te inteligencije, osim za vuču saonica počeo je sve češće biti pas za pratnju tj. kućni ljubimac. Sibirski haski u prosjeku živi 15 godina. On po svojoj naravi nije pas čuvar. Vaše goste i prijatelje te slučajne prolaznike dočekuje s radošću, a to je zato jer prvobitini uzgajivači iz plemena Chukchi cijenili su svoje pse i prema njima nisu bili grubi. Za velikih zima vlasnici pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske haskije zajedno sa svojom djecom kako bi ih psi grijali gustom dlakom u hladnim noćima. Godinama primjenjujući tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa djecom, što se danas očituje u njihovom izrazitom zadovoljstvu igrajući se sa njima. Svu pažnju i poštivanje vlasnika i uzgajivača, sibirski haski je usvojio i preko svojih gena prenio na novo potomstvo, a to su današnje njegove karekteristike.

Sibirskog Huskyja je uzgojio narod Chukchi iz sjeveroistočnog Sibira kao izdržljivog vučnog psa. Korišteni su i u lovu na jelene kao goniči. Godine 1909, prvi veći broj tih Chukchi pasa donesen je na Aljasku kako bi se natjecali u " All-Alaska Sweepstakes" trci na duge staze i Aljaški musheri (vozači saonica s psećom zapregom ) su brzo spoznali mogućnosti tih malih i kompaktnih pasa iz Sibira.
U zimi 1925, kada se epidemija difterije pojavila u izoliranom gradiću Nome na Aljaski, spasonosni serum iz udaljenog Nenana donijeli su musheri sa svojim psećim zapregama. Taj pothvat donio je nacionalnu zahvalnost i promicanje vozača i njihovih pasa. Jedan od tih vozača, Leonhard Seppala, doveo je svoju zapregu Sibirskih Huskyja, potomaka prvih donesenih pasa iz Sibira, u Sjedinjene Američke Države. U Novoj Engleskoj natjecao se u utrkama vučnih pasa i ponovo dokazao nadmoć Sibirskog Huskyja nad domaćim psima. Vozači Nove Engleske dobili su priznanje 1930, a već 1938. osnovan je Američki savez Sibirskih Huskyja.

Siberian Husky

 
 
Brundo 2005