Povijest sibirskog haskija počinje kroz
vučne pse koji su dovedeni na Aljasku iz istočnog Sibira
1909 godine. Za sjeverne narode vučni pas bio je važan
za vuču saonica kojima se vršio lov i prijevoz. Iz tih
pasa razvili su se današnji polarni psi. Prvi spomen sibirskog
haskija veže se uz pleme Chukchi (Sibirski Apachi). U
plemenu vodila se velika briga kod uzgoja jer su htjeli
uzgojiti pse koji će zadovoljiti njhove potrebe a to su;
da u što kraćem vremenu pređu što veću razdaljinu, da
imaju dobar smisao za orijentaciju, da izdrže velike hladnoće
i nedostatak hrane, tj. uvjete polarne klime. Radili su
selekciju štenadi odmah nakon par mjeseci njihova života,
gdje su slabije pse ubijali dok najbolje pse ostavljali
su za vuču i parenje. Tokom odrastanja pasa pleme je vršilo
daljnju selekciju promatrajući pse kod njihove radne aktivnosti
prilikom vuče saonica. Takvim postupkom dobili su pse
sa današnjim karakteristikama sibirskog haskija, snažnog,
brzog, izdržljivog, sa dobrom orijentacijom, koji može
podnjeti razne teške uvjete života.
Ubrzo su ljudi shvatili da su sibirski
haskiji između svi vučnih pasa sa svojim karakteristikama
najidealniji za vuču saonica pa su ih prestali ismijavati
kao male i slabe pse.
Baš takav malen i izdržljiv pas bio je najidealniji za
vuču saonica što neki uzgajivači pasa nisu prihvačali
pa su nastala takmičenja u utrkama saonica koje su bile
vučene različitim psima. Tako se prva utrka održala između
dva lovca kada su htjeli jedan drugome dokazati da posjeduju
brže pse. Prva registrirana utrka održala se između dva
grada na sjeveru Aljske, (Noma i Kendla) 1908 godine a
staza je bila duga 408 kilometara i pređena je za 119
sati.
Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju
sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci
u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem
je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek
trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen
600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta
a drugim putevima nije se moglo doći do toga mjesta. Tako
je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala
mogućnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psećom
zapregom prijeđe 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemoguću
misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljače 1925. sa svojim
timom pasa. O tom podhvatu se čulo diljem svijeta i odmah
su se prijavili i ostali ljudi koji su sa svojim zapregama
htjeli se uključiti u tu akciju. U jednom od timova jedan
je pas svojim podhvatima postao prepoznatljiv u cijelom
svijetu. Njegovo ime je Balto i on je prešao razdaljinu
do grada Noma vođen svojim vlasnikom Gunnar Kassonam.
Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom,
instinktom i smislom za orijentaciju mnoga puta je spasio
život svom vlasniku. Nije samo spasio život svom vlasniku
nego je i došao do mjesta i tako spasio stanovnike od
totalne katastrofe. U njegovu čast je u Central parku
u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom
događaju, a od 1973. svake se godine održava utrka u tu
čast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas
građana Noma.
Zbog izrazitih ujednačenih karkteristika
sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American
Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je
objavljen 1932. godine.
Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća
sibirski haskiji su došli i do Evrope gdje su se od tog
doba počeli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu
su se našli ljubitelji utrka pa se i po Evropi počela
održavati takmičenja u vuči saonica.
Sibirski haski se u prošlosti koristio
prvenstveno kao vučni pas ali radi svoje ljepote, dobre
i vesele naravi te inteligencije, osim za vuču saonica
počeo je sve češće biti pas za pratnju tj. kućni ljubimac.
Sibirski haski u prosjeku živi 15 godina. On po svojoj
naravi nije pas čuvar. Vaše goste i prijatelje te slučajne
prolaznike dočekuje s radošću, a to je zato jer prvobitini
uzgajivači iz plemena Chukchi cijenili su svoje pse i
prema njima nisu bili grubi. Za velikih zima vlasnici
pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske
haskije zajedno sa svojom djecom kako bi ih psi grijali
gustom dlakom u hladnim noćima. Godinama primjenjujući
tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa djecom,
što se danas očituje u njihovom izrazitom zadovoljstvu
igrajući se sa njima. Svu pažnju i poštivanje vlasnika
i uzgajivača, sibirski haski je usvojio i preko svojih
gena prenio na novo potomstvo, a to su današnje njegove
karekteristike.
Sibirskog Huskyja je uzgojio narod Chukchi
iz sjeveroistočnog Sibira kao izdržljivog vučnog psa.
Korišteni su i u lovu na jelene kao goniči. Godine 1909,
prvi veći broj tih Chukchi pasa donesen je na Aljasku
kako bi se natjecali u " All-Alaska Sweepstakes"
trci na duge staze i Aljaški musheri (vozači saonica s
psećom zapregom ) su brzo spoznali mogućnosti tih malih
i kompaktnih pasa iz Sibira.
U zimi 1925, kada se epidemija difterije pojavila u izoliranom
gradiću Nome na Aljaski, spasonosni serum iz udaljenog
Nenana donijeli su musheri sa svojim psećim zapregama.
Taj pothvat donio je nacionalnu zahvalnost i promicanje
vozača i njihovih pasa. Jedan od tih vozača, Leonhard
Seppala, doveo je svoju zapregu Sibirskih Huskyja, potomaka
prvih donesenih pasa iz Sibira, u Sjedinjene Američke
Države. U Novoj Engleskoj natjecao se u utrkama vučnih
pasa i ponovo dokazao nadmoć Sibirskog Huskyja nad domaćim
psima. Vozači Nove Engleske dobili su priznanje 1930,
a već 1938. osnovan je Američki savez Sibirskih Huskyja.
