Ime samojed dolazi od plemena Samoyed u Sjevernoj Rusiji
i Sibiru. U južnim dijelovima tog područja taj narod je
upotrebljavao bijele, crne i pse s smeđim flekama kao
čuvare sobova; u sjevernim krajevima psi su bili potpuno
bijeli, imali su blag temperament i koristili su ih kao
lovačke pse i pse za vuču saonica. Psi su živjeli vrlo
povezano s vlasnicima živeći s njima u istom šatoru i
služeći vlasnicima za zagrijavanje.
Prvi europski istraživači tog područja
opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse.
Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju
svoje pse za vuču saonica .... i da nose odjeću od čupavog
psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u
Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke
te pasmine. Godine 1889. Britanski zoolog Ernest Kilburn
Scott je proveo tri mjeseca 1889. godine s pripadnicima
plemena Samoyed. Vrativši se u Englesku donio je smeđe
muško štene po imenu "Sabarka". Kasnije je uvezao
kuju krem boje "Whitey Petchora" iz zapadnog
dijela Urala i sniježno bijelog mužjaka "Musti"
iz Sibira. Tih nekoliko pasa kao i drugi psi koje su donijeli
istraživači su osnova za samojede kakve danas poznajemo
na zapadu. Prvi standard samojeda je napisan u Engleskoj
1909. godine
U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890.
godine Fridtjof Nansen poveo je bijele i crno-bijele samojede.
Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog
istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji
na Južni pol 1911. godine. Pasmina je rano ustanovljena
i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede
u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.
Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje
za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu
su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali
u te daleke krajeve.
