ISTARSKI GONIČ
kontakt
Knjiga gostiju
info

>> Oddy >> O psima >> Istarski gonič >> Povijest

 

 
Uzgoj istarskog goniča spominje se u hrvatskim povijesnim dokumentima već od 14. stoljeća, a smatra se da je obitavao u svim hrvatskim područjima, većinom uz obalu Jadranskoga mora, navode autori knjige "Hrvatske pasmine domaćih životinja".

Problem "očevinske rasprave" sa Slovencima potječe iz 1960-ih. Hrvatski kinološki savez nakon dugotrajnog rada i lobiranja konačno je ishodio međunarodno priznanje triju autohtonih pasmina pasa - posavskog goniča, istarskog kratkodlakog goniča i istarskog oštrodlakog goniča.

U manuskriptu đakovačkog biskupa P. Bakića "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta Gospodnjega 1719." opisuju se lovački psi tri do četiri pedlja visoki (45 do 60 cm), kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama na tijelu, a koji se ponajviše uzgaja u hrvatskim krajevima oko mora. Tamo se smatraju najboljim lovačkim psima na kamenitom terenu.

Očito je riječ o precima današnjega istarskog kartkodlakog i oštrodlakog goniča. Zanimljiva je činjenica da se taj tip psa prikazuje na jednoj minijaturi Hrvojevog misala iz 1404.

Ta stara hrvatska pasmina, nekada proširena duž cijele obale, ali i šire, očuvala se na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Prvi službeni opis pasmine dao je Bylandt 1894. u knjizi "Die Hunderassen", a tvorac moderne selekcije je Slovenac Janez Lovrenčič, koji je standardizirao i popularizirao pasminu na osnovu primjeraka iz Gorskog kotara.

U svojim izvješčima o bosanskim goničima u godinama 1896. i 1905. austro-ugarski brakolog B. Laska priopćuje da je vidio i ispitao 286 oštodlakih istarskih goniča.
U svojoj knjizi "Istarski goniči" iz 1044. dr.Ivan Lovrenčić podsječa da su oštrodlake goniče od 1860. naročito cijenili slovenski kinolozi u Ribničkoj dolini; oni su kupovali pse pod nazivom "BARBINI" u području Pazina ili Buzeta u Istri.
Oštrodlaki istarski gonič jedan je oid direktnih predaka austrijskog brak-jazavčara prije zvanog PEITINGER-BRACKE.
Za vrijeme prvog svjetskog rata ova je pasmina gotovo izumrla, ali zahvaljujući naporima dr.Ivana Lovrenčićam spašena je propasti.
Na izložbi pasa u Zagrebu 1924. bila su predstavljena dva istarska oštrodlaka goniča.
Oni su se otada upisivali u hrvatsku rodovnu knjigu.
FCI je priznao pasminu 1948. godine na Generalnoj skupštini u Bledu.
Prvi standard potječe iz 1969. godine.
Kao izvorna hrvatska pasmina istarski gonič registriran je 1999.
Istarski oštrodlaki gonič
22.03.05.

 
 
Brundo 2005