Mnogo je pasmina koje imaju bogatu povijest koja traje stoljećima ili čak tisućljećima. Pasmina Crni Ruski Terijer broji tek nešto više od 45 godina, no zato nije ništa manje zanimljiva. Rijetki su znalci kojima su poznati stvarni podaci koliko je pasa sudjelovalo u stvaranju pasmine i kako je ruskim kinološkim stručnjacima uspjalo, u tako kratko vrijeme, uzgojiti novu službenu pasminu.
Drugi svjetski rat koji je sa sobom odnio masu ljudskih žrtava nije poštedio niti životinje, pa je tako i u Sovjetskom Savezu odnio sa sobom i većinu službenih pasa. U državi je postojala potreba za što bržom popunom psećih službenika, pa je tada sa ukazom Lavrentija Berije, tadašnjeg šefa zloglasnog KGB-a, državni zavod za uzgoj službenih pasa "Crvena Zvijezda" započeo sa stvaranjem nove, moderne višenamijenske pasmine, prije svega namjenjene za čuvanje vojnih djelatnika, vojnih i industrijskih objekata te mnogobrojnih Staljinovih "gulaga" od Kazahstana do Sibira. Psi nove pasmine su trebali biti visoki, jakih kostiju, masivne konstrukcije, snažni i mišićavi, duge i guste dlake, dobro razvijenih osjetila, uravnoteženog karaktera. Poželjni su bili psi nezahtjevni za držanje, prilagodljivi svakoj okolini, a prije svega su morali imati odličnu sposobnost učenja. Vojni stručnjaci zavoda u kojem su već tridesetih godina radili pokuse sa križanjem pasa, punim su se žarom uhvatili koštac sa novim izazovom. U to doba su u zemlju bili dopremljeni "vojni trofeji", među njima je bio i velik broj rasnih pasa. Pri stvaranju nove pasmine sudjelovalo je oko 17 pasmina, no najveću su pažnju obratili Velikom Šnauceru, Airedale Terijeru i Rottweileru, koji se po svojim kvalitetama odlično nadopunjuju.
Pretečom pasmine se smatra Veliki Šnaucer, imenom Roy. U križanjima koja su slijedila našli su se Airedal Terijer, Rottweiler, Moskovski Vodni Pas, Newfoundlander, a potom i Njemačka Doga, Istočnoevropski Ovčar i Kavkavski Ovčar. Prva legla su dobivena 1951., a sve križance su iskušavali prema radnim sposobnostima, brzini učenja, obrambenoj reakciji i plahosti. Najdramatičniji trenutak u samom stvaranju nastupio je kada su te križance ukrižali i kada su na vidjelo izašli Mendelovi zakoni nasljeđivanja. Kod križanaca druge i treće generacije došlo je do velikih raznolikosti tipa konstitucije, strukture dlake, tipa zubala. Na stotine štenaca neželjenog tipa sa urođenim greškama bili su izlučivani iz daljeg uzgoja. Ostalo je malo pasa kod kojih se posrećilo da posjeduju sve pozitivne i tražene osobine raznih pasmina. Tražile su se odlične radne sposobnosti i čvrsta crna dlaka Velikog Šnaucera, zatim živahnost i elegancija Airedale Terijera te poslušnost i obrambene kvalitete Rottweilera.
1957. je "Crvena Zvijezda" na velikoj državnoj izložbi prvi puta javnosti predstavila 43 crna terijera i privukla veliku pozornost kinologa. Još iste godine zavod je podijelio veći broj štenaca raznim kinološkim društvima diljem SSSR-a i tako započeo sa planskim širenjem pasmine.
Intenzivan razvoj pasmine doveo je do toga da je 1960. stvoren standard pasminske skupine, a već 1968. FCI priznaje Crnog Terijera kao pasminsku skupinu. Početkom sedamdesetih u Finsku je dopremljeno nekoliko pasa, a 1975. je na međunarodnoj izložbi u Helsinkiju po prvi put bilo predstavljeno nekoliko pasa koji su pobudili veliko zanimanje.
FCI 1985. godine priznaje novu pasminu pod brojem 327 s radnim imenom Crni Terijer, a 1992. je pasmina dobila pravo ime "Ruski Crni Terijer". Danas se ustalio naziv "Crni Ruski Terijer" i skraćenica BRT.
No, slobodno se može reći da se standard ove pasmine još nije sasvim ustalio. Tako u Travnju 1994. godine Ruska Federacija Službenih Pasa (RFSD) je bila primorana usvojiti svoj vlastiti standard pasmine kojim ukida gornje granice visine Crnih Terijera. To je jednostavno zahtijevalo novo postajeće stanje pasmine. Naime, mnogo dobro razvijenih i proporcionalnih ruskih pasa je moralo biti isključeno iz uzgoja samo zbog svoje visine koja je izlazila iz okvira postoječih ograničenja FCI standarda. Ovaj novi ruski standard se ne razlikuje od FCI standarda ni u čemu drugome. Potvrđen je 1997. od komisije Ruske Kinološke Federacije (RCF), predsjedništva RCF-a i Osjeka za stočarstvo i uzgoj Ministarstva prehrane i poljoprivrede Rusije.

Na kraju možemo zaključiti da je ovo vrlo mlada pasmina koja je u trenucima aktivnog formiranja doživjela brojne promjene. Iz surovih i strogih uvjeta vojnih i policijskih uzgajivačnica preselila se u urbanu civilizaciju i ubrzo postala obljubljena u jednom krugu kinologa i poznavaoca koji su izuzetno visoko ocijenili njene radne sposobnosti i moć prilagodbe. Niti vanjski izgled pasa nije bio zanemarljiv. Pomoću usmjerene selekcije uzgajivači su postigli predivan vanjski izgled pasa: skladnu anatomsku građu, visoki rast, ujednačeni tip, dulju i ljepšu dlaku. Sadašnju pasminu čini relativno velik broj pasa, koji veoma vjerno prenose svoje osobine na potomstvo.