U pradavnoj, tajanstvenoj eri evolucije pojavila se životinja
koju danas zovemo Chow Chow. Bez ikakve sumnje, to je
jedna od najdrevnijih pasmina pasa. Povjesničari su pronašli
kronike cak iz jedanaestog stoljeća prije Krista, koje
su opisivale Tatarskog psa ili Foreign chowa, jasno pokazujući
da su jedinstvene karakteristike tog psa postojale i tad.
Psi su opisivani kao snažne, teške građe, s oštrom, čekinjastom
dlakom, posve ravnim stražnjim nogama i plavim jezikom.
Evolucija i domestifikacija su se svakako dogodile prije
toga. U genealoškom stablu mesoždera, posljednji su se
razdvojili upravo pripadnici psećeg i medvjeđeg roda.
U miocenskom razdoblju, prije 8-12 milijuna godina, pojavio
se kasni potomak, Hemicyon, nešto između medvjeda i psa,
skromne veličine i prilično nalik na psa. Njegov direktni
potomak bio je Simicyon, životinja čija je veličina varirala
od lisičje do one malog medvjeda. Te su životinja nastanile
subarktička područja, a nadolazeće ledeno doba potjeralo
ih je jušnije prema Sibiru i Mongoliji. Osim sto chow
i izgleda poput medvjeda, zanimljivo je nadodati da s
malim medvjedima Tibeta i Mandzurije dijeli specifičnu
boju jezika, siroku lubanju, kratku njušku i četvrtasto
tijelo. Zaključni dokaz je i zubalo: psi imaju 42 zuba,
Hemicyoni i Simicyoni su imali 44 i 46, a chow također
ima 44, iako mu ta dva ekstra zuba mogu ispasti i vise
se ne pojaviti tijekom promjene iz mliječnih u stalne.
Chowovi ili neki njihovi vrlo bliski preci, smjestili
su se u hladne stepe Mongolije mnogo, mnogo godina prije
nego sto je čovjek-majmun evoluirao u homo sapiensa.
Sjevernom Kinom su ćesto harala barbarska
plemena, Tatari i Mongoli, u društvu sa svojim ratnim
psima ili mastifima. U to vrijeme se riječ mastif ćesto
upotrebljavala, ali ne u današnjem smislu, tada je označavala
velikog, snažnog psa sjajnih lovnih mogućnosti i upotrebljavala
se bez obzira na pasminu. Tatarski ratni psi su opisivani
kao lavljeg izgleda, veliki, moćni i raspoznaje ih se
po crnim jezicima. Za vrijeme vladara Wu Wanga (1122-1116
BC) zapisano je da neprijatelj raspolaže velikim brojem
pasa snažnih, s puno dlake i uglavnom crvene boje). Iako
je velik dio kineske literature uništen po naredbi cara
Chin Shiha godine 255 BC, ostale su mnogobrojne reference
na pse koje su u Kinu donijela mnogobrojna barbarska plemena
i koji su ili nazvani Foreign chow ili im opis odgovara.
Svima je zajednička boja jezika, jedinstvene stražnje
noge bez izraženog skočnog zgloba, kao i crne desni. Ti
su psi bili na visokoj cijeni, s obzirom da su bili izvrsni
lovci, te čuvari stoke i ljudi. Carevi i plemići su ih
držali kao kucne ljubimce u posvemašnjem luksuzu. Car
Ling Ti je proglasio chowove članovima svog carskog kućanstva
i vojska slugu ih je hranila najboljom rizom i vrhunskim
mesom, imali su vojnu pratnju, spavali na debelim, mekim
sagovima i dobivali počasne naslove i medalje. Imali su
zadatak da čuvaju palaču i da budu savršen, uzvišen ukras.
Samo članovi dinastije Tang su imali 25.000 parova tih
pasa. U Knjizi ceremonija (7. stoljeće prije Krista) ti
su psi bili klasificirani kao lovački psi za lov na vukove
i leoparde. Kao lovci, chowovi su imali izvrstan njuh,
mudru taktiku i snagu. Snaga je grafički prikazana na
keramičkim figuricama nađenim u grobovima iz Han razdoblja
(206 BC-20 AD), gdje je prikazan chow koji na sebi ima
nešto slično ormi i čini se kao da vuče. Tijelo mu izgleda
vrlo ukrućeno, sto je pokazuje da je bila riječ o izuzetno
snažnim psima. Te figurice su bile zakopane sa svojim
vlasnicima, a svrha im je bila da otjeraju zle duhove.
U jednom carskom dvoru pronađena je i
slika psa stara oko 2000 godina, koja sasvim jasno pokazuje
chowa koji leži ispod stola, savršeno počešljanog crvenog
krzna i s istim izrazom njuške kakvog imaju i današnji
chowovi. Boje su se dotad ograničavale isključivo na crnu
i crvenu, ali u izoliranim, stjenovitim planinama sjeverne
Kine, u Mandzuriji i Mongoliji, redovnici u budističkim
samostanima su uzgajali plave chowove. Kinezi su tada
bili vijesti genetici i konstantno su težili tome da stabiliziraju
to dilutiranje crne boje do savršenstva blijedoplave boje
koja im je bila ideal. Ti su psi čuvali i štitili samostan,
čuvali stoku i lovili, a redovnici su ih ljubomorno čuvali.
Psi su izgledali poput lavova, svetih životinja i nosili
su orme, kakve cesto nose i danas, ali malo tko zna da
su one simbol: chow koji je nosi, vjeran je Budin sluga,
čuvar i branitelj pravovjernih i ugnjetavanih. Ti su plavi
psi uglavnom bili veći i boljeg kostura nego oni izvan
samostana.
Kad je vladavina dinastije Tang privedena
kraju, u čitavoj je zemlji nastupilo veliko siromaštvo
i osim u budističkim samostanima, uzgoj je osjetno opao.
Čistokrvni psi su zivjeli jos samo u samostanima i kod
nekih bogatih trgovaca i plemića. Neki Kinezi, sa smislom
za biznis, osnovali su pseće farme, jer je ubrzo postalo
sasvim jasno da se chowovi mogu iskoristiti i za nešto
drugo, a ne samo za lov, vuču i čuvanje. Imali su prekrasno
krzno i bili su jestivi. Velike psece farme su stvorene
uglavnom na sjeveru, pse su uzgajali samo za krzno i ubijali
ih gušenjem kad su psi bili stari 10-12 mjeseci, i to
tako da se ne ošteti krzno. Odjeća od tog krzna je bila
vrlo popularna, a društvena pravila su nalagala da se
iznad tunike od chowovog ili janjeceg krzna ne smije nositi
ništa drugo da ne kvari ljepotu odjeće. U Mandzuriji,
seoske bi djevojke, prilikom udaje, u miraz dobile šest
chowova kao osnovu za svoju vlastitu farmu.
Meso chow chowa je bilo poželjna zamjena
za janjetinu, a u provincijama Kwantung i Kwan-si, uzgajivači
su se posebno specijalizirali u uzgoju pasa za jelo. U
Kantonu ti su psi hranjeni posebnom hranom na bazi rize
da bi im se popravio okus. Crni psi su se smatrali posebno
hranjivima. Mladi psi ubijani s devet mjeseci bili su
rezervirani za one bolje platežne moći, dok su se oni
siromašniji morali zadovoljiti time da jedu odrasle pse.
Jezik je bio posebna delikatesa, jer se smatralo da ima
ljekovite moći, a obično se sluzio s rizom i slatkim sojinim
umakom. Konzumiranje psećeg mesa je zabranjeno tek 1928.
godine, a unatoč tome, neki stariji Kinezi ga još uvijek
jedu, kupujući ga na crnom tržištu, gdje se to meso prodaje
pod raznoraznim drugim nazivima. Danas se psi još uvijek
jedu u Južnoj Koreji.
Pocetak uzgoja izvan Kine
Prvi Europljanin koji je spomenuo i opisao
chowove u dnevnicima svog putovanja je Marko Polo koji
je posjetio Kinu kao gost Velikog Mogula u 13. stoljecu.
Chow je u Europi ostao nepoznat sve do kasnog 15. stoljeca
kada su ga sa sobom kao kuriozitet doveli trgovci i mornari
na clipper jedrenjacima kompanije East India. U svojoj
knjizi "The Natural History and Antiquities of Seaborne",
velecasni Gilbert White u detalje je opisao kako je jedan
mladi gospodin iz East India Company uvezao par stenaca
iz Cantona. Bijahu to stenci kineske pasmine iz Cantona,
onakvi kakvi se u toj zemlji tove za jelo, ravnih straznjih
nogu, malih, prodornih crnih ociju, crnih desni i plavog
jezika. To su definitivno bili chowovi, vjerojatno prvi
u Engleskoj, posto se ovo zbilo negdje 1780. godine. U
19. stoljecu se uvoz nastavio, postoje zapisi o orijentalnim
psima gustog crvenog krzna i plavocrnog jezika, a koji
su smjesteni u londonskom zooloskom vrtu, a 1865. kraljica
Victoria je dobila nekoliko chowova koje je drzala u kavezima
u Windsoru.
Interest za uzgoj i izlozbe zapoceo je
1879., kad je u Englesku stigla crna kuja po imenu Chinese
Puzzle. Njen vlasnik, gospodin W.K. Taunton ju je iduce
godine izlozio na izlozbi pasa u Crystal Palaceu. Zanimljivo
je nadodati, u svjetlu danasnjeg standarda, da je kuja
bila visoka 40,6 centimetara, a teska 14,5 kilograma.
Prva priznata uzgajacica, u cijem je vlasnistvu bio vrstan
parnjak Peridot II, i koja je i postigla da se pasmina
prizna kod nadleznih intitucija, bila je Lady Granville
Gordon, koja je takodjer posjedovala i prve plave chowove
u Engleskoj, Blue Bell i Blue Blood. Njezina kcerka, Lady
Faudel-Phillips, osnovala je poznatu uzgajivacnicu Amwell
i bila vodeci uzgajivac i izlagac do kraja stoljeca. Jedna
od najvaznijih godina u povijesti pasmine svakako je i
1895., kada su se zbila cetiri dogadjaja: pas Chow VIII
postao je prvi sampion pasmine ikad, na njemu je temeljen
standard chow chowa, Peridot II je dobio titulu BIS na
izlozbi i osnovan je klub ljubitelja i uzgajivaca. Medju
chowovima uvezenim u Englesku u tom periodu su: Yum Yum,
Ah Wang, Chinese Junk, kaio, Ah Wonk, Mighty Atom, Princess
Tung, Black Bess, Ah Woo, Kei Tan, Ching Foo, Ah Sin Woo,
Pekoe II I Ruddigore.
U Americi, prvi je chow chow izložen 1890.
godine, u vlasnistvu gospođice A.C. Derby. Gospođa Jarrett
iz Philadelphie osnovala je prvu američku uzgajivačicu
chowova i pripomogla da AKC prizna pasminu. Jedan od začetnika
američkog uzgoja bio je pas iz uvoza, Chinese Chum, vlasništvo
gospođe Proctor. Vrlo brzo je osvojio titulu američkog
šampiona i davao dobre potomke, uključujući sampione Black
Cloud i Night of Asia, pse koji su postali temelj uzgajivačice
Blue Dragon. Klub uzgajivača osnovan je 1906.
U Francuskoj je prvi klub osnovala gospođa
Mareschal 1924. godine, a nakon Drugog svjetskog rata,
obnovila ga je gospođa Yvonne Diot. Godine 1974. zabilježen
je prvi chow chow u njemačkog rodovnoj knjizi parnjaka.
S vremenom, od 1920. godine naovamo, karakter
i ljepota pasmine postajali su sve popularniji. Mnogi
su poznati ljudi bili ponosni vlasnici, da ne kažem sluge
pokorni svojih chowova: kraljice Victoria i Alexandra,
te sadasnja kraljica Elizabeta II. Chowovi su živjeli
i u Bijeloj kuci za vrijeme mandata predsjednika Calvina
Coolidgea. Ostali poznati vlasnici bili su Sigmund Freud,
George Bernard Shaw, Sarah Bernhardt, Herbert von Karajan,
dr. Konrad Lorenz i obitelj Rothschild.
Tridesetih i osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća ti su psi doživjeli svojevrsni boom u svijetu
i kod nas, sto je dovelo i do nekontroliranog uzgoja,
a samim tim i do kvarenja temperamenta, ali zanimanje
je opalo, ljudi se okreću nekim novim pasminama koje ulaze
i izlaze iz mode kao odjeća, sto je prava šteta i rezultira
mnoštvom napuštenih pasa. Za chowa stvari su krenule mirnijim
tokom.
Autor: Marijana
Canic
Preuzeto sa: link
