CHOW CHOW
kontakt
Knjiga gostiju
info


>> Home >> O psima >>
Chow Chow >> Povijest

 

 

U pradavnoj, tajanstvenoj eri evolucije pojavila se životinja koju danas zovemo Chow Chow. Bez ikakve sumnje, to je jedna od najdrevnijih pasmina pasa. Povjesničari su pronašli kronike cak iz jedanaestog stoljeća prije Krista, koje su opisivale Tatarskog psa ili Foreign chowa, jasno pokazujući da su jedinstvene karakteristike tog psa postojale i tad. Psi su opisivani kao snažne, teške građe, s oštrom, čekinjastom dlakom, posve ravnim stražnjim nogama i plavim jezikom. Evolucija i domestifikacija su se svakako dogodile prije toga. U genealoškom stablu mesoždera, posljednji su se razdvojili upravo pripadnici psećeg i medvjeđeg roda. U miocenskom razdoblju, prije 8-12 milijuna godina, pojavio se kasni potomak, Hemicyon, nešto između medvjeda i psa, skromne veličine i prilično nalik na psa. Njegov direktni potomak bio je Simicyon, životinja čija je veličina varirala od lisičje do one malog medvjeda. Te su životinja nastanile subarktička područja, a nadolazeće ledeno doba potjeralo ih je jušnije prema Sibiru i Mongoliji. Osim sto chow i izgleda poput medvjeda, zanimljivo je nadodati da s malim medvjedima Tibeta i Mandzurije dijeli specifičnu boju jezika, siroku lubanju, kratku njušku i četvrtasto tijelo. Zaključni dokaz je i zubalo: psi imaju 42 zuba, Hemicyoni i Simicyoni su imali 44 i 46, a chow također ima 44, iako mu ta dva ekstra zuba mogu ispasti i vise se ne pojaviti tijekom promjene iz mliječnih u stalne. Chowovi ili neki njihovi vrlo bliski preci, smjestili su se u hladne stepe Mongolije mnogo, mnogo godina prije nego sto je čovjek-majmun evoluirao u homo sapiensa.

Sjevernom Kinom su ćesto harala barbarska plemena, Tatari i Mongoli, u društvu sa svojim ratnim psima ili mastifima. U to vrijeme se riječ mastif ćesto upotrebljavala, ali ne u današnjem smislu, tada je označavala velikog, snažnog psa sjajnih lovnih mogućnosti i upotrebljavala se bez obzira na pasminu. Tatarski ratni psi su opisivani kao lavljeg izgleda, veliki, moćni i raspoznaje ih se po crnim jezicima. Za vrijeme vladara Wu Wanga (1122-1116 BC) zapisano je da neprijatelj raspolaže velikim brojem pasa snažnih, s puno dlake i uglavnom crvene boje). Iako je velik dio kineske literature uništen po naredbi cara Chin Shiha godine 255 BC, ostale su mnogobrojne reference na pse koje su u Kinu donijela mnogobrojna barbarska plemena i koji su ili nazvani Foreign chow ili im opis odgovara. Svima je zajednička boja jezika, jedinstvene stražnje noge bez izraženog skočnog zgloba, kao i crne desni. Ti su psi bili na visokoj cijeni, s obzirom da su bili izvrsni lovci, te čuvari stoke i ljudi. Carevi i plemići su ih držali kao kucne ljubimce u posvemašnjem luksuzu. Car Ling Ti je proglasio chowove članovima svog carskog kućanstva i vojska slugu ih je hranila najboljom rizom i vrhunskim mesom, imali su vojnu pratnju, spavali na debelim, mekim sagovima i dobivali počasne naslove i medalje. Imali su zadatak da čuvaju palaču i da budu savršen, uzvišen ukras. Samo članovi dinastije Tang su imali 25.000 parova tih pasa. U Knjizi ceremonija (7. stoljeće prije Krista) ti su psi bili klasificirani kao lovački psi za lov na vukove i leoparde. Kao lovci, chowovi su imali izvrstan njuh, mudru taktiku i snagu. Snaga je grafički prikazana na keramičkim figuricama nađenim u grobovima iz Han razdoblja (206 BC-20 AD), gdje je prikazan chow koji na sebi ima nešto slično ormi i čini se kao da vuče. Tijelo mu izgleda vrlo ukrućeno, sto je pokazuje da je bila riječ o izuzetno snažnim psima. Te figurice su bile zakopane sa svojim vlasnicima, a svrha im je bila da otjeraju zle duhove.

U jednom carskom dvoru pronađena je i slika psa stara oko 2000 godina, koja sasvim jasno pokazuje chowa koji leži ispod stola, savršeno počešljanog crvenog krzna i s istim izrazom njuške kakvog imaju i današnji chowovi. Boje su se dotad ograničavale isključivo na crnu i crvenu, ali u izoliranim, stjenovitim planinama sjeverne Kine, u Mandzuriji i Mongoliji, redovnici u budističkim samostanima su uzgajali plave chowove. Kinezi su tada bili vijesti genetici i konstantno su težili tome da stabiliziraju to dilutiranje crne boje do savršenstva blijedoplave boje koja im je bila ideal. Ti su psi čuvali i štitili samostan, čuvali stoku i lovili, a redovnici su ih ljubomorno čuvali. Psi su izgledali poput lavova, svetih životinja i nosili su orme, kakve cesto nose i danas, ali malo tko zna da su one simbol: chow koji je nosi, vjeran je Budin sluga, čuvar i branitelj pravovjernih i ugnjetavanih. Ti su plavi psi uglavnom bili veći i boljeg kostura nego oni izvan samostana.

Kad je vladavina dinastije Tang privedena kraju, u čitavoj je zemlji nastupilo veliko siromaštvo i osim u budističkim samostanima, uzgoj je osjetno opao. Čistokrvni psi su zivjeli jos samo u samostanima i kod nekih bogatih trgovaca i plemića. Neki Kinezi, sa smislom za biznis, osnovali su pseće farme, jer je ubrzo postalo sasvim jasno da se chowovi mogu iskoristiti i za nešto drugo, a ne samo za lov, vuču i čuvanje. Imali su prekrasno krzno i bili su jestivi. Velike psece farme su stvorene uglavnom na sjeveru, pse su uzgajali samo za krzno i ubijali ih gušenjem kad su psi bili stari 10-12 mjeseci, i to tako da se ne ošteti krzno. Odjeća od tog krzna je bila vrlo popularna, a društvena pravila su nalagala da se iznad tunike od chowovog ili janjeceg krzna ne smije nositi ništa drugo da ne kvari ljepotu odjeće. U Mandzuriji, seoske bi djevojke, prilikom udaje, u miraz dobile šest chowova kao osnovu za svoju vlastitu farmu.

Meso chow chowa je bilo poželjna zamjena za janjetinu, a u provincijama Kwantung i Kwan-si, uzgajivači su se posebno specijalizirali u uzgoju pasa za jelo. U Kantonu ti su psi hranjeni posebnom hranom na bazi rize da bi im se popravio okus. Crni psi su se smatrali posebno hranjivima. Mladi psi ubijani s devet mjeseci bili su rezervirani za one bolje platežne moći, dok su se oni siromašniji morali zadovoljiti time da jedu odrasle pse. Jezik je bio posebna delikatesa, jer se smatralo da ima ljekovite moći, a obično se sluzio s rizom i slatkim sojinim umakom. Konzumiranje psećeg mesa je zabranjeno tek 1928. godine, a unatoč tome, neki stariji Kinezi ga još uvijek jedu, kupujući ga na crnom tržištu, gdje se to meso prodaje pod raznoraznim drugim nazivima. Danas se psi još uvijek jedu u Južnoj Koreji.

Pocetak uzgoja izvan Kine

Prvi Europljanin koji je spomenuo i opisao chowove u dnevnicima svog putovanja je Marko Polo koji je posjetio Kinu kao gost Velikog Mogula u 13. stoljecu. Chow je u Europi ostao nepoznat sve do kasnog 15. stoljeca kada su ga sa sobom kao kuriozitet doveli trgovci i mornari na clipper jedrenjacima kompanije East India. U svojoj knjizi "The Natural History and Antiquities of Seaborne", velecasni Gilbert White u detalje je opisao kako je jedan mladi gospodin iz East India Company uvezao par stenaca iz Cantona. Bijahu to stenci kineske pasmine iz Cantona, onakvi kakvi se u toj zemlji tove za jelo, ravnih straznjih nogu, malih, prodornih crnih ociju, crnih desni i plavog jezika. To su definitivno bili chowovi, vjerojatno prvi u Engleskoj, posto se ovo zbilo negdje 1780. godine. U 19. stoljecu se uvoz nastavio, postoje zapisi o orijentalnim psima gustog crvenog krzna i plavocrnog jezika, a koji su smjesteni u londonskom zooloskom vrtu, a 1865. kraljica Victoria je dobila nekoliko chowova koje je drzala u kavezima u Windsoru.

Interest za uzgoj i izlozbe zapoceo je 1879., kad je u Englesku stigla crna kuja po imenu Chinese Puzzle. Njen vlasnik, gospodin W.K. Taunton ju je iduce godine izlozio na izlozbi pasa u Crystal Palaceu. Zanimljivo je nadodati, u svjetlu danasnjeg standarda, da je kuja bila visoka 40,6 centimetara, a teska 14,5 kilograma. Prva priznata uzgajacica, u cijem je vlasnistvu bio vrstan parnjak Peridot II, i koja je i postigla da se pasmina prizna kod nadleznih intitucija, bila je Lady Granville Gordon, koja je takodjer posjedovala i prve plave chowove u Engleskoj, Blue Bell i Blue Blood. Njezina kcerka, Lady Faudel-Phillips, osnovala je poznatu uzgajivacnicu Amwell i bila vodeci uzgajivac i izlagac do kraja stoljeca. Jedna od najvaznijih godina u povijesti pasmine svakako je i 1895., kada su se zbila cetiri dogadjaja: pas Chow VIII postao je prvi sampion pasmine ikad, na njemu je temeljen standard chow chowa, Peridot II je dobio titulu BIS na izlozbi i osnovan je klub ljubitelja i uzgajivaca. Medju chowovima uvezenim u Englesku u tom periodu su: Yum Yum, Ah Wang, Chinese Junk, kaio, Ah Wonk, Mighty Atom, Princess Tung, Black Bess, Ah Woo, Kei Tan, Ching Foo, Ah Sin Woo, Pekoe II I Ruddigore.

U Americi, prvi je chow chow izložen 1890. godine, u vlasnistvu gospođice A.C. Derby. Gospođa Jarrett iz Philadelphie osnovala je prvu američku uzgajivačicu chowova i pripomogla da AKC prizna pasminu. Jedan od začetnika američkog uzgoja bio je pas iz uvoza, Chinese Chum, vlasništvo gospođe Proctor. Vrlo brzo je osvojio titulu američkog šampiona i davao dobre potomke, uključujući sampione Black Cloud i Night of Asia, pse koji su postali temelj uzgajivačice Blue Dragon. Klub uzgajivača osnovan je 1906.

U Francuskoj je prvi klub osnovala gospođa Mareschal 1924. godine, a nakon Drugog svjetskog rata, obnovila ga je gospođa Yvonne Diot. Godine 1974. zabilježen je prvi chow chow u njemačkog rodovnoj knjizi parnjaka.

S vremenom, od 1920. godine naovamo, karakter i ljepota pasmine postajali su sve popularniji. Mnogi su poznati ljudi bili ponosni vlasnici, da ne kažem sluge pokorni svojih chowova: kraljice Victoria i Alexandra, te sadasnja kraljica Elizabeta II. Chowovi su živjeli i u Bijeloj kuci za vrijeme mandata predsjednika Calvina Coolidgea. Ostali poznati vlasnici bili su Sigmund Freud, George Bernard Shaw, Sarah Bernhardt, Herbert von Karajan, dr. Konrad Lorenz i obitelj Rothschild.

Tridesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ti su psi doživjeli svojevrsni boom u svijetu i kod nas, sto je dovelo i do nekontroliranog uzgoja, a samim tim i do kvarenja temperamenta, ali zanimanje je opalo, ljudi se okreću nekim novim pasminama koje ulaze i izlaze iz mode kao odjeća, sto je prava šteta i rezultira mnoštvom napuštenih pasa. Za chowa stvari su krenule mirnijim tokom.

Autor: Marijana Canic

Preuzeto sa: link

Chow Chow

 
 
pasoddy.com 2005-2007