Bernardinac je ponos Švicarske, ali pored svoje matične
zemlje, ovaj plemeniti i impozantni pas, čija težina često
prelazi 100 kilograma zbog svoje ljepote, simpatičnog
tužnog pogleda i izuzetne dobroćudnosti, uživa ugled širom
sveta. Osim toga, to je izuzetan pas koji se koristi za
pronalaženje i spašavanje zalutalih, promrzlih i snježnom
lavinom zatrpanih ljudi u planinskim masivima.
O porijeklu bernardinca postoje različita mišljenja, ali
najpribližnije istini je ono koje kaže da bernardinac
vodi porijeklo od stare tibetske doge, koja je još 2000g.
pre Krista nastanjivala vrhove Himalaja i koja je predstavljala
jednu od najstarijih pasmina. Uslijed ratova i trgovine,
stara tibetska doga dospjela je u Evropu sa istoka. Tokom
vremena, a i pod uticanjem klimatskih a i drugih faktora,
tibetska doga doživljava niz promjena. Od nje nastaju
i staro - Rimski mološki psi, koje su Rimljani koristili
za lov i kao ratne pse, pa su vjerojatno za vrijeme Galskih
ratova dospjeli na područje današnje Švicarske, a tokom
godina od njih su nastali današnji bernardinci.
U današnjem obliku bernardinac se javlja u X stoljeću,
u manastiru Sveti Bernard, koga je osnovao Otac Bernard
od Montane, na prevoju Simplon na Alpima u Švicarskoj.
Tako je Hospiz-manastirsko sklonište postalo središte
odgoja bernardinaca-plemenitih pasa koji su još tada korišteni
kao spasioci ljudi, a sa njihovim obučavanjem za naročitu
službu spašavanja se nastavilo sve do danas.
Profesor Lugan, koji se bavio proučavanjem porjekla bernardinaca,
pronašao je u arhivima Hospiza iz druge polovine XII veka,
slike i opise koji svjedoče o postojanju ovih pasa.
Jedna slika iz 1695.g pronađena na Hospizu prikazuje bernardinca.
1707g. javlja se i prva sačuvana arhivska bilješka o ovim
psima, koja govorio štenjenju jedne ženke. Dalji arhivski
podatci također svjedoče o postojanju ovih pasa na Hospizu:
"...1787g. ovi psi su uništili bandu provalnika..."
1800g. preko ovog prevoja na Alpima prošao je Napoleon
sa vojskom od 30.000-40.000 ljudi. Bio je veliki snijeg
i mnogo ranjenih i mrtvih vojnika. Ovi psi su postavljeni
od strane monaha kao pratioci u službi vojske. Služili
su kao spasioci ljudi.
Od 1800-1812g. u manastirskom skloništu živio je Bari,
legendarni bernardinac. Bari je bio snažan, dobroćudan
pas, koji je sa još nekoliko obučenih pasa godinama iz
snježnih smetova spašavao zalutale i promrzle putnike.
I sam je kao mlad pas prošao specijalnu obuku i tek posle
nje su mu povjereni ozbiljni zadatci. Obuka mladih pasa
vrši se uz pomoć jednog obučenog, iskusnijeg starog bernardinca,
koji je u neku ruku učitelj mlađoj generaciji. U početku,
oni samo prate svog "učitelja" u pronalaženju
zalutalih putnika i posmatrajući ga kako on to radi, uče
se, da kasnije sami preuzmu taj zadatak. Kada pas spasilac
pronađe zalutalog putnika koji je zaspao u snijegu, prvo
počinje da laje da bi ga probudio. Kada mu to uspe, služi
mu kao vodič do bolnice, koja je u sklopu manastira. Ako
putnik ne može da hoda, pas mu služi kao oslonac ili ga
u krajnjem slučaju vuče po snijegu do skloništa. Ponekad,
ako posustane od ljudskog tereta, ostavlja putnika na
nekom skrovitom mjestu, a on sam odjuri po pomoć. Snažnim
lavežom za tren oka digne sve na noge dajući znak za uzbunu.
Ovi psi spasioci su naročito aktivni u septembru, kada
prve snježne vijavice iznenade turiste. Jaki vjetrovi
predstavljaju u to vrijeme veliku opasnost za svakog ko
se nađe u brdima, jer mogu da nanesu velike smetove za
samo nekoliko minuta i zatrpaju sve staze i putove. Tada
stupa u akciju spasilačka ekipa ovih predivnih, plemenitih
pasa, koji sa punim pravom nose ime Svetog Bernarda.
Jedne večeri vjetar je bijesno fijukao i najavljivao nepogodu,
koja u ovim brdima znači sigurnu propast za zalutalog
putnika. Pri sablasnoj mjesečevoj svjetlosti, koja se
odbijala o snijegom pokrivene planinske masive u daljini
su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih je vjetar
bijesno kovitlao. U ovoj noći, punoj strave i užasa, kao
neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se očajnički
borila da se domogne bolnice Svetog Bernarda. Bari, veliki
bernardinac, koji je te večeri bio na straži, osjetio
je iz daleka nepoznatog stradalnika. Počeo je bijesno
da laje dajući znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah
izašlo i pošlo za lavežom psa koji se sa mukom probijao
kroz visoke smetove. Ubrzo su naišli na polusmrznutog,
onesviještenog čovjeka, koji je nemajući više snage da
se bori sa vjetrom i snijegom, posustao i pao. Brzo su
ga prenijeli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište
postradalima u ovoj bijesnoj divljini. Kada je došao svesti,
objasnio je da je njegov prijatelj ostao zavijan u brdima.
Bari je sve to pažljivo posmatrao i predosjećajući da
se radi o životu i smrti, čekao je nestrpljivo zapovijed
da krene u spasilački pohod. Na dobiveni znak, isčezao
je u snježnoj oluji, šiban ledenom kišom i vjetrom.
Bari je inače bio poznat u cijeloj Evropi kao najbolji
pas spasilac, koji je za svog života spasio 40 ljudi.
U njegovom dosjeu je zabilježeno 40 imena ljudi, sa točnim
datumom kada je koga spasio. Mnogi koje je spasio nisu
mogli da zaborave taj njegov podvig, tako da su dolazili
da vide i još jednom mu se zahvale za svoj život. Dok
se te noći probijao kroz visoke smetove, Bari nije ni
slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja
ljudi. Njegov nepogrešivi instinkt i čulo mirisa vodili
su ga pravim putem. Nikada do sada nije pogrešio, jer
je znao da je svaki trenutak dragocjen. Pođe li pogrešnim
putem, što je vrlo lako u ovakvoj vijavici, značilo bi
siguran kraj zavijanom putniku. Zadihan i umoran najzad
je stigao do zavezanog čoveka, koji je zgrčen i onesvešten
ležao u dubokom snijegu. Samo izoštreno čulo mirisa i
izvanredan instinkt ovog plemenitog psa, pomogli su mu
da nađe ovo ljudsko biće koje je pre podsjećalo na na
ledenu gromadu koju je vetar oduvao sa neke litice. Kada
je stigao do čovjeka, Bari je počeo da laje da bi ga probudio.
Uspeo je. Čovjek je došao svesti, nazrevši, u mraku ogromnu
životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zvijer, skupio
je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar nož i svom
snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula
izduboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak
je tek upola bio završen. Trebalo je čovjeka dovesti do
bolnice. Pošao je pozivajući čovjeka lavežom da ga sledi.
Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao
je za psom oslanjajući se na njegova široka leđa. Bari
ce teškom mukom probijao kroz snježne nanose, utirući
putniku stazu poprskanu svojom krvlju. Došli su do bolnice
i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka
krvi, pao kraj putnikovih nogu.
Poslije nekoliko sati, podlegao je rani koju mu je zadao
čovjek koga je spasio. Putnik, čijim imenom se završava
lista ljudi koje je Bari spasio, dugo je plakao nad beživotnim
tijelom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, ni prežaliti.
U znak sjećanja na Barijevo nezaboravno delo, podigao
mu je spomenik, da bude svjedok neizrecive vjernosti i
ljubavi čovjekovog najboljeg prijatelja, psa.
Barijev spomenik se nalazi na otoku Ravaz kod Asmira,
u neposrednoj blizini Pariza, na psećem groblju. To je
i prvi spomenik na ovom groblju, koje podsjeća na park
pun cvijeća i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana
je bista veoma snažnog bernardinca, na čijim leđima je
djevojčica, koju je spasio lavine, Ispod toga je uklesan
naziv:"Spasao život četrdesetorici, a je ubio ga
četrdeset prvi". Bari je bio jedan od posljednjih
predstavnika jedne rase za koju do tada još nije bilo
dato jedinstveno ime. Nazivani su najčešće "Sveto
Bernardski psi" ili "Sveti psi".
1865.g. je prvi put u upotrebi ime bernardinac. 1856.g
prvi put je u Hispizu zabilježeno njihovo ukrštanje sa
njufaundlenderom.
Do tada su postojali samo kratkodlaki bernardinci, mada
još 1850.g. u nekoliko slučajeva bilo je oštenjenih primjeraka
dugodlakog bernardinca u podnožju prevoja.
Oni su djelovali ljepše i moćnije nego kratkodlaki bernardinci.
Zato nije iznenađujuće da dugodlake bernardince u osnovi
češće srećemo od kratkodlakih. Tvrdnje da je dugodlaki
bernardinac nastao ukrštanjem sa njufaundlenderom, nisu
u potpunosti provjerene, ni dokazane. Istina je da su
monasi-kaluđeri smatrali da su dugodlaki bernardinci nepodesni-neupotrebljivi
za službu brdskog spašavanja, te su ove pse poklanjali
bogatim ličnostima, ali su ih i prodavali, na primjer
grofovima od Rougemonta, zapovjedniku Risa kod Berna,
ruskoj Velikoj kneginji Ani Fjodorovnoj... Ovo su samo
neki od mnogobrojnih koji su imali bernardince.
Uzgojem bernardinaca su se veoma aktivno bavili grofovi
od Rougemonta, koji su živjeli na lavljem brdu kod Murtena.
Od njihovih pasa vodi poreklo i par bernardinaca koje
je posjedovao mesar i krčmar Heinrich Shumacher iz Holigena
kod Berna. On je mnogo učinio za dalji napredak ove rase.
Za Shumachera se može reći da je osnivač modernog uzgoja
bernardinaca. Nema preciznih podataka o vremenu kada je
on započeo ovaj uzgoj. Postoje neki podaci da su još 1867.g
na izložbi u Parizu pobijedili i dobili zlatnu medalju
psi Sultan I i Favorit I, koji su poticali od Shumachera.
Shumacher je svoj odgoj usmjerio na Hospiz tip pasa. Bio
je u stalnom kontaktu sa fratrima sa Hospiza (manastirsko
sklonište za putnike) koji su gajili bernardince, pa je
zato i njegovao takav tip bernardinca. Shumacherov najbolji
pas bio je Bari I i bio je kratkodlaki bernardinac. On
je isključivo odgajao kratkodlake pse. 1880. Shumacher
je bio obeshrabren u svoj odgoj bernardinaca, jer se pojavilo
nekoliko mlađih odgajivača, koji su proizveli novi tip
bernardinca i tom tipu je dana velika prednost nad Shumacherovim
Hospiz tipom bernardinca. Uputio je 1884g i jedno pismo
novoosnovanom Švicarskom kinološkom savezu u kome je pisalo:
"Moj jedini princip u odgoju ogleda se u tome da
postignem što veću sličnost u odlakanosti i tjelesnoj
građi sa slavnim Barijem iz Bernskog muzeja. Važna mi
je inteligencija i pokretljivost psa, a to sve doprinosi
da moji bernardinci budu gotovo idealni.
