BARAK
kontakt
Knjiga gostiju/Guestbook
info

>> Oddy >> O psima >> Bosanski Oštrodlaki Gonič Barak >> Povijest

 

 

Pasminu je prvi potpuno opisao, uz slike i mjere, austrijski putopisac svog vremena, Fr. B. Laska. Laska je opisao bogatstvo faune i ljepote Bosne u svojoj knjizi (Das Waidwerk in Bosnia und der Hercegovina, Klagenfurt 1905) u kojoj je bilo i poglavlje o bosanskim goničima. U to vrijeme, postojala su tri varijeteta: kratkodlaki, dugodlaki, i "barak". Potomci tog kratkodlakog su današnji tzv. "jugoslavenski trobojni goniči", vrlo vrlo rijetka pasmina (sličnih trobojnih goniča ima i drugdje, primjerice na sjeveru Evrope; neki današnji kinolozi drže da je nekadašnji Jantarski Put pomogao povezati pasmine Balkana s onima iz Skandinavije), dok je dugodlaki, koji je sličio ovim drugim dvama pasminama u svemu osim što mu je dlaka bila nalik na onu današnjih španijela, eto izumro. Sama riječ "barak" znači na turskom "rundav, čupav", i iako je turski jezik prihvatio mnoge posuđenice iz arapskog, baš ova riječ je izvornog turskog, ne arapskog podrijetla. Ponekad se za konja koji ima vunastu dlaku kaže da je "barak" (pridjev se ne sklanja) a to je inače također i često ime ili prezime, na primjer tako se zvao brat turskog plemenitaša, utemeljitelja Sarajeva. Spominjanja pasmine bilo je i ranije, na primjer Rus Sabanjejev ih spominje i nadalje citira drugog autora, Čajkovskog koji je pisao o njima u časopisima. Laska sam nabacuje teoriju, citirajući stari (16stoljetni) riječnik, da je sama njemačka riječ "bracke" ("gonič") došla od pogrešne pretpostavke da "barak" znači gonič uopće; odatle bi i francuski "braque" i talijanski "bracco" (oboje u značenju "ptičar") došlo iz istog izvora, ne tako kontadiktorno ako se uzme u obzir višestruka upotrebljivost istočnih tipova goniča. Još dalje u prošlost, bizantinski autor Arrian je pisao o keltskim psima svog vremena, koji su bili grube dlake i imali glasove "kao proklete duše u paklu" - prvi opis u literaturi o psima koji se glasaju na tragu, dakle koji su slijedoglasni, ne tek vidoglasni kao oni opisani ranije od starogrčkih kinologa. Ta referenca je bila razlog da je pasmina prvotno bila registrirana kao "keltski gonič" (a jednom se u Sloveniji spominju čak i kao "ilirski gonič") ali se naziv vratio na zgodno ime "barak" jer je očito bilo prepretenciozno pretpostaviti da je to sve jedna linija kroz sva ta stoljeća; iako neka genetska povezanost sigurno postoji, ova regija je u prošlosti vidjela previše "izrezivanja i naljepljivanja" stanovništva (baš kao i danas) da bi se i pretpostavilo da su današnji psi baš direkni čistokrvni potomci tih goniča antičkih Kelta.
Jedna činjenica je evidentna is sve te pismene građe kroz svo vrijeme: pasmina uistinu potiče iz davne povijesti, i bila je dobro formirana kad je konačno dospjela u izložbene krugove. Međutim, u neko vrijeme nije bila jasno odijeljena od oštrodlakog istarskog goniča, budući da su obje te pasmine obuhvaćale veći raspon boja nego danas, no lako je pretpostaviti da su pasmine na suprotnim stranama tadašnje glavne istočno-zapadne granice u Evropi, kroz koju je prilično trgovine prolazilo u oba smjera čim su jednom završeni ratovi koji su se vodili u 14 i 15 stoljeću , imale i neke genetičke veze koje su curile kroz nju, ta u stara vremena su psi bili katkad prilična vrijednost, njima se u prigodama darivalo (danas bi rakli podmićivalo) kraljeve i velikaše, mijenjalo za zemlju (jedan srednjevjekovni dokument iz Viteza spominje dobru livadu kao cijenu plaćenu za kuju), ili za stoku - obično, cijena je bila: steona ovca po vlastitom izvoru, za štene - dobra cijena čak i danas.

Izvor: Link
 

 
 
Brundo 2005