Smatra se da je bedlington terijer nastao prije otprilike
200 godina od "engleskog terijera" koji je bio
udomačen u sjevernim grofovijama Northumberland, Cumberland
i Westmoreland. Pretpostavlja se da je pasmina nastala križanjem
škotskog terijera, otterhounda i greyhounda. Od škotskog
terijera naslijedili su vatreni, srčani temperament, od
hrtova oblik tijela, a od otterhounda, pretka svih kovrdžavih
pasa, karakterističnu vunastu dlaku.
Bedlingtoni su u najužem srodstvu sa Dandie
Dinmont terijerom kod kojeg je očito prevladao utjecaj
škotskog terijera za razliku od bedlingtona na čiji su
razvoj više utjecali hrtovi. U prilog ovoj tezi govori
činjenica da je 1886. godine Earl of Antrium prikazao
na izložbi dva psa iz istog legla. Jedan je pobijedio
u pasmini bedlington terijera, a drugi među Dandie Dinmont
terijerima. Bedlington terijer je isprva bio poznat kao
ciganski pas. Putovao je selima s krparima torbi i skitnicama.
Zbog svoje strasti za lovom na štakore
i druge glodavce dopali su se stanovnicima sela. Čavlari
i izrađivači lanaca koji su se i Staffordskira preselili
u okolicu mjesta Bedlington i ovdje radili u rudnicima
koristili su ove pse za uništavanje glodavaca u rudarskim
jamama.Ubrzo su spoznali da je ovaj pas idealan za lov
na nisku divljač. Za tu vrstu lova bili su naročito podobni
zbog svoje veličine, spretnosti, brzine i neustrašivosti.
Najviše od svega bila je cijenjena njihova tišina u lovu.
Lov je tada bio privilegija gornjih slojeva društva, a
nitko nije želio biti uhvačen u krivolovu zbog laveža
pasa.
Od 1782. godine moguče je pasminu pratiti na temelju pisanih
podataka. Te je godine rođen "Old Flint" kojeg
se smatra praocem bedlington terijera. Godine 1825. parena
je "Coates Phobe" s "Anderson Piperom"
i iz tog legla potekao je "Ainsley s Piper"
koji je prikazan na izložbi, a 1870. u Bedlingtonu održana
je prva izložba samo za tu pasminu. 1874. objavljen je
prvi svezak rodoslovlja sa upisanih 30 pasa, od kojih
samo 13 ima rodovnik.
Sve do 1890. bilo je prema mišljenju English
Kennel cluba uljepšavanje, odnosno šišanje i oblikovanje
dlake teška povreda koja se na izložbama kažnjavala diskvalifikacijom.
Ova tema bila je predmet oštrih svađa između uzgajivača
bedlingtona i Kennel Cluba koji je ipak popustio i od
4.2.1890. dozvolio je odstranjivanje starih i mrtvih dlaka.
Upornošču uzgajatelja postignuto je da
se dozvolilo i formiranje frizure koja je ovom terijeru
dala posebnu eleganciju. Tije je, doduše, samo vanjštinom,
iz radnog psa nastalo apartno janjašce. Ova transformacija
neuglednog lovačkog psa u atraktivnu i neodoljivu ovčicu
vjerojatno je bila uzrokom velikog interesa žena za ovu
pasminu. Interesanto je da su se nakon 1925. kada započinje
uzgoj ovih pasa i van Velike Britanije uzgojem bavile
gotovo isključivo žene. Ta tendencija prisutna je i u
današnjem uzgoju.
