BEDLINGTON TERRIER
kontakt
Knjiga gostiju
info

>> Oddy >> O psima >> Bedlington Terrier >> Povijest

 

 
Smatra se da je bedlington terijer nastao prije otprilike 200 godina od "engleskog terijera" koji je bio udomačen u sjevernim grofovijama Northumberland, Cumberland i Westmoreland. Pretpostavlja se da je pasmina nastala križanjem škotskog terijera, otterhounda i greyhounda. Od škotskog terijera naslijedili su vatreni, srčani temperament, od hrtova oblik tijela, a od otterhounda, pretka svih kovrdžavih pasa, karakterističnu vunastu dlaku.

Bedlingtoni su u najužem srodstvu sa Dandie Dinmont terijerom kod kojeg je očito prevladao utjecaj škotskog terijera za razliku od bedlingtona na čiji su razvoj više utjecali hrtovi. U prilog ovoj tezi govori činjenica da je 1886. godine Earl of Antrium prikazao na izložbi dva psa iz istog legla. Jedan je pobijedio u pasmini bedlington terijera, a drugi među Dandie Dinmont terijerima. Bedlington terijer je isprva bio poznat kao ciganski pas. Putovao je selima s krparima torbi i skitnicama.

Zbog svoje strasti za lovom na štakore i druge glodavce dopali su se stanovnicima sela. Čavlari i izrađivači lanaca koji su se i Staffordskira preselili u okolicu mjesta Bedlington i ovdje radili u rudnicima koristili su ove pse za uništavanje glodavaca u rudarskim jamama.Ubrzo su spoznali da je ovaj pas idealan za lov na nisku divljač. Za tu vrstu lova bili su naročito podobni zbog svoje veličine, spretnosti, brzine i neustrašivosti. Najviše od svega bila je cijenjena njihova tišina u lovu. Lov je tada bio privilegija gornjih slojeva društva, a nitko nije želio biti uhvačen u krivolovu zbog laveža pasa.

Od 1782. godine moguče je pasminu pratiti na temelju pisanih podataka. Te je godine rođen "Old Flint" kojeg se smatra praocem bedlington terijera. Godine 1825. parena je "Coates Phobe" s "Anderson Piperom" i iz tog legla potekao je "Ainsley s Piper" koji je prikazan na izložbi, a 1870. u Bedlingtonu održana je prva izložba samo za tu pasminu. 1874. objavljen je prvi svezak rodoslovlja sa upisanih 30 pasa, od kojih samo 13 ima rodovnik.

Sve do 1890. bilo je prema mišljenju English Kennel cluba uljepšavanje, odnosno šišanje i oblikovanje dlake teška povreda koja se na izložbama kažnjavala diskvalifikacijom. Ova tema bila je predmet oštrih svađa između uzgajivača bedlingtona i Kennel Cluba koji je ipak popustio i od 4.2.1890. dozvolio je odstranjivanje starih i mrtvih dlaka.

Upornošču uzgajatelja postignuto je da se dozvolilo i formiranje frizure koja je ovom terijeru dala posebnu eleganciju. Tije je, doduše, samo vanjštinom, iz radnog psa nastalo apartno janjašce. Ova transformacija neuglednog lovačkog psa u atraktivnu i neodoljivu ovčicu vjerojatno je bila uzrokom velikog interesa žena za ovu pasminu. Interesanto je da su se nakon 1925. kada započinje uzgoj ovih pasa i van Velike Britanije uzgojem bavile gotovo isključivo žene. Ta tendencija prisutna je i u današnjem uzgoju.

 Preuzeto sa:

 
 
Brundo 2005